Mjesečev krajolik je u potpunosti drugačiji od Zemljinog. Umjesto dominacije kontinenata i oceana, Mjesečevo lice je posvuda izbrazdano kraterima - okruglim udubinama ili zavalama, koje su stvorene udarima međuplanetarnih gromada kamenja tokom povijesti Sunčevog sustava. Krateri su sada tihi svjedoci vremena od prije nekoliko milijardi godina - kada su sudari sa takvim veliki tijelima bili mnogo češći.  Sl 1. Odnos veličina u mjerilu: Mjesec i Zemlja Zemlja je također iskusila izobilje takvih udara, ali naš planet ima nekoliko karakteristika koje brišu kratere relativno brzo (na geološkoj vremenskoj skali) - ili čak potpuno sprječava njihovu pojavu. Zemljina atmosfera sagorijeva manje komade asteroidnih metala i stijena ili leda uslijed trenja. Tipična brzina takvih meteorida je oko 25,000 km/h - intenzivna vrućina izazvana trenjem sa zrakom ih jednostavno "ispari"; dok gore, vidimo užarene tragove na nebu, poznate kao meteorite (ponekad zvane "padajuće zvijezde). Mjesec nema atmosferu, tako da i najmanji komad čestice sa velikom brzinom može pogoditi površinu i stvoriti krater.  Sl . 2 Zemlja, Mjesec i udaljenost između njih u mjeriluNa Zemlji, erozija uslijed vode i vjetra uglavnom "obriše" kratere koje proizvedu objekti dovoljno veliki da dođu do površine zemlje. Ovisno o klimatskim karakteristikama na mjestu udara, krater veličine 1 kilometra u promjeru (poput onog poznatog meteorskog kratera u Arizoni) može biti potpuno promijenjen erozijom u svega 100,000 godina (imajte na umu da je sto tisuća godina svega 1/10,000 dio od milijarde godina, a vjeruje se da je Sunčev sustav star oko četiri i pol milijarde godina). Mjesec nema zrak i vodu da izvrše bilo kakvu eroziju kratera pa još uvijek trpi ožiljke stare milijardama godina. Površinske aktivnosti na Zemlji poput vulkana, potresa te polaganog pomicanja kore (pomaci tektonskih ploča), uspješno sakrivaju najveće kratere tokom razdoblja od par milijuna do stotina milijuna godina. Mjesec je geološki mrtav planet, pa mu nedostaje proces "liječenja".  Sl 3. Mora i uzvisine Formiranje kratera Možemo očekivati da udarni krateri imaju različite oblike, ovisno o kutu pod kojim je komad udario u zemlju - dakle da samo udari koji su došli direktno odozgora imaju kružni oblik. Međutim svi Mjesečevi (osim svega nekoliko), krateri su kružni. Zapravo je kružni oblik tih kratera bi često korišten kao argument protiv takozvane "hipoteze udara" kod stvaranja kratera. Pa ipak, veličina udara koja je formirala kratere na Mjesecu (i drugdje) su to napravili eksplozijom a ne samo udubljivanjem zemlje. Krateri stvoreni takvim eksplozijama - sličnim onima stvorenim artiljerijskim granatama - su kružni, bez obzira iz kojeg su smjera došli. Izvor energije za udarnu eksploziju dolazi od brzine objekta koji udara. Međuplanetarni komad koji juri prema Mjesecu dođe do minimalnog ubrzanja od 8,000 km/h pri mjestu udara. Pri toj brzini, nagli sudar meteorida (tako se nazivaju ti komadi koji lete svemirom) sa površinom Mjeseca stvara dovoljno topline da ispari samog (ili djelomično) sebe, te nešto zemlje na koju padne. Taj ispareni materijal se naglo širi - eksplodira - i stvori kružni krater.  Sl 4. Površina MjesecaRaznoliki krateri Uz toplinu i svjetlo, sila udarne eksplozije izbaci velik dio materijala van "zdjele" po obližnjem terenu. Ponekad se taj materijal rasprostre zrakastim prugama koje se protežu i šire oko kratera. Krateri veći od 10 kilometara u promjeru često imaju vrhove u sredini. To su planine ili brjegovi koji su izgurani pritiskom Mjeseca kada je odstranjena težina stijena koje su raznesene udarom. Najveća udarana obilježja na Mjesecu su enormne udarne zavale: velike kružne ravnice od 300 do preko tisuću kilometara u promjeru. Postoji samo dvadesetak takvih kratera i svi veći su na "prednjoj" strani Mjeseca (ona okrenuta Zemlji). Astronomi vjeruju da je većina tih zavala formirana prije četiri milijarde godina u relativno kratkom vremenskom periodu. Zašto su se najveći udari desili upravo tada, nije poznato, ali je očito da su nakon toga uslijedili samo mali udari.  Sl 5. Astronauti na Mjesecu Mora (nizine) i gorja Tlo velikih zavala na strani Mjeseca koja je okrenuta prema Zemlji je pokriveno golemim prostranstvima tamno obojanih stijena. Te velike ravnine su relativno glatke i imaju manje velikih kratera nego druga područja Mjeseca. Naziva ih se nizinama, ili još češće morima, jer su Galileo i ostali rani istraživači mislili da ona predstavljaju glatka područja gdje se nalazi voda. Danas znamo da to nije voda, nego već okamenjena lava koja je tekla kroz niža područja Mjeseca nakon što je izbačena velikim udarima koji su formirali zavale. Uzorci materijala sa tih mora su doneseni na Zemlju od strane astronauta iz programa Apollo i ustanovljena im je starost od 3.9 do 3.2 milijardi godina, što je mlađe od ostalih područja Mjesečeve kore. Gorja pak zauzimaju oko 80% površine Mjeseca (uključujući gotovo cijelu tamnu stranu Mjeseca), i uglavnom su prožeta starim udarnim kraterima.  Sl 6. Traženje prikladnog mjesta za iskop Povijest Mjesečeve površine Naš moderni pogled na povijest Mjeseca se uglavnom zasniva na analizi uzoraka Mjesečeve površine koje su donijele letjelice SAD-a i bivšeg SSSR-a, u razdoblju od 1960-tih i 1970-tih godina prošlog stoljeća. Čini se da je Mjesec nastao u otprilike isto vrijeme kada Zemlja i drugi planeti, otprilike prije 4.6 milijardi godina. Rano u povijesti, kiša kamenja koje je preostalo od formiranja Sunčevog sustava, bombardiralo je i prekrilo površinu Mjeseca kraterima. Najveći od njih - oni koji su napravili velike zavale - dogodili su se pod kraj razdoblja najvećih bombardiranja, prije 4 milijarde godina. Tokom sljedećih milijardu godina nakon toga, lava je istjecala iz Mjesečeve unutrašnjosti, poplavljujući doline i starajući mora. Od tada je bilo jako malo aktivnosti na Mjesečevoj površini, osim sporadičnih udara koji su stvarali kratere, uglavnom manji komadi. Tek mnogo kasnije, bilo je nekoliko manjih posjeta "objekata" koji su ostavili otiske na Mjesecu umjesto kratera - bilo je to dvanaest Američkih astronauta.  Sl 7. Astronauti na Mjesecu Istraživanje Mjeseca Ljudi su promatrali Mjesec milijunima godina, koliko su naše vrste na ovom planetu. Ipak, tokom kratkog vremenskog perioda od 18 godina, mi smo poslali letjelicu na Mjesec, koja nam je rekla više o našem satelitu nego što smo naučili tokom svih ovih milenija koji su prošli. Od 1959-te godine (kada je letjelica Luna 1 obišla prvi put pored Mjeseca), do 1976-te godine (kada je Luna 24 donijela zadnji Mjesečev uzorak na Zemlju), 32 bez-ljudske letjelice i 9 ljudskih, uspješno je posjetilo Mjesec ili područje pored Mjeseca. To je bilo izrazito uzbudljivo vrijeme za proživjeti kada smo mi ljudska bića prvi puta upregnuli naše mogućnosti da putujemo svemirom.  Sl 8. Astronaut u mjesečevom moduluMožemo primijetiti da su sve misije na Mjesec koje su predočene u tabeli, bile lansirane od bivšeg Sovjetskog Saveza ili SAD-a. Mnoge, ako ne sve, su imale jak politički poticaj koji je bio između 1959-76, utrke za svemirskim brodom koji će doći do Mjeseca. Svemir (i posebno Mjesec) se je gledalo kao mjesto za dokazivanje tehnološke moći tih dviju "supersila". U tom smislu SAD su dobile "utrku" na Mjesec; Apollo program stvorio je jedina do sada slijetanja sa ljudskom posadom. Pa ipak, može se raspraviti da su Sovjeti bili više dosljedni i ustrajni u svojem Mjesečevom programu. Naime, njihove automatizirane Luna letjelice su nastavile svoj program još četiri godine nakon Apollo programa.  Sl 9. Pogled na stijenuOd istinskih znanstvenih koristi koje su došle kao rezultat ove velike političke utrke, svakako je mnogo detaljnije poznavanje našeg susjednog svijeta, njegovog sastava i strukture, mnogo čišća slika njegove geološke prošlosti i budućnosti i stotine tisuća fascinantnih fotografija. Fotografije koje je donijela posada Apolla, letjelica Surveyor, Lune orbiteri i druge letjelice pridonose značajanom događaju u povijesti naše vrste. One su naše kolektivno pamćenje našeg prvog posjeta drugom svijetu.  Sl 10. Pogled na ZemljuPopis misija bez posade koje su išle na Mjesec
[Letjelice Luna iZond su bile Sovjetske, sve ostale su od SAD-a.]  Sl 11. Uspješno slijetanje posade Apolla 14 Misije iz programa Apollo
|
petak, 9. prosinca 2011.
MJESEC
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar