JUPITER

Za Jupiter bi se moglo reći da je on, po svojoj veličini, na samoj granici između zvijezde i planeta. Njegova je masa veća od svih ostalih planeta zajedno. Srednja udaljenost Jupitera od Sunca iznosi 778,412,010 kilometara ili 5,20336301 AJ. Njegov obilazak oko Sunca traje 11,862615 zemaljskih godina. Sinodički obilazak (srednji interval između dvije uzastopne konjunkcije, dakle kada su dva tijela prividno bliska na nebeskoj sferi) iznosi 399 dana. Nakon Venere, i ponekada Marsa, on je najsjajniji planet koji vidimo na nebu. Volumenom je 1300 puta veći od Zemlje, a masom je 318 puta veći od Zemlje. Jupiterova je atmosfera sastavljena uglavnom od vodika. Zbog njegove brze rotacije oko svoje osi, koja traje samo 9 sati, 55 minuta i 21 sekundu, planet je jako spljošten na polovima, što se primjećuje i golim okom prilikom promatranja kroz teleskop. Promjer na polu iznosi 133700 kilometara, a na ekvatoru 143884 kilometara. Prosječna površinska temperatura mu je -150° C.
 U Jupiterovoj atmosferi se često mogu zapaziti pjege ali većina ih traje kratko. Jedino, tajanstvena velika crvena pjega, predstavlja izuzetak. Nju se promatra već preko 380 godina (Galileo Galilei). Ima oblik velike crvenkaste ili tamne elipse, duge oko 40000 kilometara i široke oko 14000 kilometara, a koja je veća od Zemlje. S vremena na vrijeme, povremeno se izgubi da bi se ponovno pojavila. Smatralo se da je ona neka vrsta otoka koji pliva na plinovitom oceanu. Zahvaljujući američkim sondama "Pioneer", sada se zna da je ona ustvari atmosferski vrtlog. Jedino njezina crvenkasta boja ostaje i dalje neobjašnjena.

Na velikim dubinama Jupiterove atmosfere, tako su veliki pritisci i temperature, da vodik, od kojega se sastoji atmosfera, dobiva osobine metala. U Jupiterovom središtu, temperatura dostiže više tisuća stupnjeva, više nego u Zemljinom središtu, a tlak je preko 100 milijuna puta veći nego na Zemlji, ali ipak nedovoljno da započnu termonuklearni procesi, koji bi Jupiter pretvorili u zvijezdu. Zato Jupiter treba promatrati kao planet, a ne kao malu zvijezdu, iako on zrači 2,5 puta više energije no što je prima od Sunca. To se objašnjava njegovim laganim skupljanjem koje je suviše malo da bi se moglo zapaziti okom, i na taj način oslobađa tu energiju. Jupiter ima i vrlo jako magnetno polje, kao i radijacijske pojaseve. U atmosferi Jupitera, na neosvijetljenoj strani, kamere "Voyagera" su zabilježile i mnogobrojna električna pražnjenja (munje i gromovi) što znači da oni na Jupiteru predstavljaju dodatni izvor energije, koja pored Sunca utječe na tokove kemijskih reakcija u Jupiterovoj atmosferi.
Jupiter ima mnogo prirodnih satelita. Do sada ih je otkriveno ravno 62. Da nisu zasjenjeni svjetlošću samog planeta, četiri glavna Jupiterova satelita - Io, Europa, Ganimed i Callisto - vidjeli bi se gotovo golim okom.
Otkrio ih je Galileo Galilei jednim od prvih durbina, zimi 1609-1610 godine. Vide se i u najmanjem dalekozoru. Kako se kreću praktično u ravnini Jupiterova ekvatora, obično se vide poredani u jednoj liniji. Lako je zapaziti kako periodično, prolaze ispred ili iza Jupiterovog diska (pogledajte sliku iznad). U ovom drugom slučaju, riječ je o okultacijama. Ponekada sateliti nestanu u Jupiterovoj sjeni. Tada se govori o pomrčinama. Isto tako se mogu promatrati i pomicanja satelitskih sjena po Jupiterovu disku.