GALILEO GALILEI

 Talijanski fizičar i astronom rođen 15. veljače 1564. u Pisi. Nakon završenih medicinskih studija posvećuje se izučavanju geometrije i Arhimedovih djela te postaje jedan od najvećih fizičara i astronoma. Već kao student otkrio je izokroničnost njihala promatrajući njihanje svijećnjaka u pisanskoj katedrali. Bio je profesor matematike u Pisi (1589.-1592.), Padovi (1592.-1610.), a od 1610. opet u Pisi. Za vrijeme boravka u Padovi uglavnom se bavi problemima mehanike: proučava slobodni pad, gibanje niz kosinu, horizontalni hitac, istražuje izokronizam, a zatim proučavajući toplinsko rastezanje tekućina, konstruira prvi termoskop. Istražuje i otkriva kako se može konstruirati dalekozor. Svoj je izum demonstrirao 1609. na vrhu zvonika sv. Marka u Veneciji. Izumom dalekozora započinje plodni period Galilejevih astronomskih istraživanja i slijede jedno za drugim značajna otkrića: mliječni se put raspao u golem broj zvijezda slabog sjaja; mjesečeva površina pokazala se izbrazdana dolinama i brijegovima; oko Jupitera kruže četiri mjeseca; Venera pokazuje faze kao i Mjesec; na Sunčevoj površini pokazuju se pjege.

Njegova veličina nije samo u njegovom izumu, iako se može smatrati najvećim optikom svoga doba, nego u činjenici da je dalekozor usmjerio upravo prema nebu. Svoja prva astronomska otkrića i zapažanja objavio je u djelu "Siderius muncius" (1610.). Zalaganje za Kopernikov sistem, koji je jedini točan i istinit, dovelo je Galileja u sukob s crkvenim učenjem, pa mu je odlukom Inkvizicije 1616. zabranjeno naučavanje da se Zemlja okreće oko Sunca i da je ono središte svijeta. Iako je obećao da će odustati od svog uvjerenja ponukan otkrićima koje je izvršio nije mogao odustati od znanstvene istine i u svom djelu "Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo, tolemaico e copernicano..." (Firenza, 1632.) izlaže heliocentrički sustav. Ovo je djelo Crkva odmah označila kao heretičko. Galilejeva dosljednost da iznosi i brani znanstvenu istinu izazivala je oštru reakciju. U Rimu je održan je proces protiv Galileja (1633.), koji je tada bio u 70-oj godini života.

U progonstvu, lišen slobode, odvojen je od svijeta, pod stalnim nadozorom Inkvizicije, dovršio je svoje najveće djelo koje je započeo još u padovanskom periodu: "Discorsi e dimostrazioni matematiche intorno du nuove scienze attenenti alla meccanica" (Leiden 1638., latinsko izdanje), kojim je udario temelje mehanici. U njemu je izložio zakone slobodnog pada, uveo pojam ubrzanja, obradio gibanje niz kosinu, horizontalni hitac itd. Ovim je djelom uveo eksperimentalnu metodu istraživajna i matematičko formuliranje eksperimentom utvrđenih zakonitosti i time položio temelje modernoj fizci. Preminuo je 8. siječnja 1642., a poslije smrti crkvene vlasti nisu dopustile da mu se podigne nadgrobni spomenik. Tek 1737. položen je u zajednički grob sa svojim učenikom Vivanijem i tada mu je podignut nadgrobni spomenik. Zabrana s njegovih djela u kojima podržava načelo pomičnosti Zemlje, a nasuprot geocentričkom sustavu koji je branila Crkva skinuta je 16. travnja 1757. godine. Prvo kompletno izdanje Galilejevih djela objavljeno je u Firenzi (1842.-1852.) u 16 svezaka.

STVARANJE PLANETARNOG SISTEMA

KOMETE

OSNOVNA SAZVIJEŽĐA

ORION

Orion je po mnogima najljepše zviježđe noćnog neba jer sadrži veoma sjajne zvijezde, veoma je lako prepoznatljivo, i ima najsjajniju maglicu vidljivu golim okom M42 ili Orionovu maglicu.

Najsjajnija crvenkasta zvijezda je Betelgeuse. To je crveni superdiv udaljen otprilike 430 s.g. (svjetlosnih godina) i ta je zvijezda čak 630 puta veća od Sunca i 14 puta masivnija.

Desno od njega je Bellatrix, tri zvijezde u sredini su takozvani kosci ili Orionov pojas, a to su od lijeva nadesno Alnitak, Alnilam i Mintaka. Sve su to mlade vruče zvijezde oko 20 puta veće od Sunca.

Najsjajnija plavkasta zvijezda je Rigel. To je superdiv 70 puta veći i 17 puta masivniji od Sunca, udaljen je oko 850 s.g.

Ispod orionovog pojasa, vide se kao 3 zvijezde. To je zamišljeno kao Orionov nož. Ova crvenkasta ''zvijezdica'' nije zapravo zvijezda, nego slavna Orionova maglica ili M42.

Na slici se također vidi i slabija M43 iznad M42.
M42 je veliko rodilište zvijezda,a vidi se jer reflektira svjetlost zvijezda.
Ovaj objekt je veoma sjajan i lako se vidi i golim okom. Fenomenalan je za promatranje dvogledom i teleskopom ,ali ne preveliko povečanje.
Naravno ova prekrasna boja vidi se samo na slikama, jer ljudsko oko nije dovoljno osjetljivo da vidi ovu svjetlost s amaterskim teleskopima ili dvogledom. Ja sam ovu maglicu vidio kao zelenkasti objekt, također sam nazirao i M43,ali jedva jedvice.
Svakako pogledati.

Maglica Konjska Glava je vidljiva samo sa jako velikim povečanjem,ali ima veoma zanimljiv oblik po kojemu je i dobila ime.

Da je slika malo veća, vidio bi se Alnitak sa lijeve strane.

Orionov pojas ili kosci pokazuju u smjeru najsjajnije zvijezde noćnog neba koja se zove Sirius ,a nalazi se u zviježđu VELIKI PAS

Ono uokvireno na slici su 2 otvorena zvjezdana skupa. Lijevo je M47 ,a ispod Siriusa je M41.

Sirius je tako sjajan jer je jedna od nama najbližih zvijezda. Udaljen je samo 8.6 s.g. i to je zapravo dvostruki sustav zvijezda,ali susjed ima magnitudu 11.3 pa nikako nije vidljiv golim okom.

Afričko pleme Dogoni su odavno znali za postojanje Siriusa B, kao što su rekli i da postoji Sirius C koji još nije otkriven. Eto koga zanima neka si pogleda nešto o toj misteriji u jednoj od tema ovdje.

M41

M47

Također se nazire golim okom.

SUNCE

 

Ona se rađaju, formiraju se, prolaze kroz burnu mladost, i zatim žive u predviđenoj šabloni. Možda imaju i pratioca uz sebe. I onda jednog dana odjednom oslabe i umiru. Zvijezde su tako, na mnogo načina slične ljudima. I naše Sunce, iako nam se čini trajnim i konstantnim, nije nikakav izuzetak. Nekada su ljudi smatrali Sunce drugačijom vrstom objekta no što su zvijezde. Vladalo je danima, dok su zvijezde vladale noćima. Ali unazad par stoljeća, astronomi su došli do spoznaje da je Sunce samo još jedno od srednje-starih članova porodice zvijezda. Iz tog ugla, Sunce bi izgledalo kao samo još jedna zvijezda - točka svijetlosti. I kao svako druga zvijezda, Sunce je smrtno. Spoznaja da je Sunce zvijezda, dalo je jako veliki zamah astronomiji. Proučavajući Sunce, najbližu zvijezdu, naučnici su naučili sve o zvijezdama. Obrnutim postupkom, dakle proučavanjem zvijezda u svim njihovim raznolikostima, znanstvenici su naučili o prošlosti i budućnosti Sunca. A to im je pak reklo o prošlosti i budućnosti života na Zemlji. Na koncu, Sunce je temeljni izvor našeg hranidbenog lanca. Kada je Sunce počelo postojati, ono je omogućilo svijetlost i toplinu potrebnu da Zemlja postane pristupačno mjesto. Kada Sunce ugasne, naš planet neće više biti gostoljubiv za život. Sl 1. Oblaci gdje se rađaju zvijezde Unatoč napretku astronomije tokom zadnjih par stoljeća, naše znanje o zvijezdama nije potpuno. Nedavni napredci u astronomiji, od instrumenata sposobnih za promatranje 100 zvijezda odjednom, do Keckovog teleskopa s njegovim divovskim zrcalom od 10 metara (u usporedbi sa 2.4 metarskim od svemirskog teleskopa Hubble), su udružili snage sa snažnim računalima kako bi nam omogućili da saznamo kako su zvijezde rođene, kako evoluiraju i kako umiru. Važnost Sunca Zemlji je jedan od glavnih razloga koje znanstvenici pokušavaju razumjeti. Inače, glavni impuls za nauku Sunčevog sustava došao je početkom prošlog stoljeća, ali ne od astronoma nego od geologa. Tada su naime, upotrjebom radioaktivnog izotopa, geolozi ustanovili da su najstarije stijene na Zemlji stare oko 4 milijarde godina. Nešto kasnije, ista starost je ustanovljena na stijenama koje su donesene sa Mjeseca, te na poznatom meteoritu s Marsa i to nam pokazuje da se radi očito o starosti koja je slična kod svih planeta u Sunčevom sustavu. Uz pretpostavku da su se Zemlja i drugi planeti formirali u otprilike isto vrijeme kada i Sunce, starost tih stijena nam govori da se je Sunce formiralo prije 4.5 i 5 milijardi godina. Krajnja izračunata starost je svakako došla kao iznenađenje mnogim znanstvenicima. Astronomi već znaju osnovne činjenice o Suncu. Ono je jednostavno velika kugla plina, napravljena uglavnom od Vodika, koju na okupu održava njegova snažna gravitacija, a predaje svjetlost zbog postojanja neke izvorne energije u njemu.  Astronomi su mislili da je izvor ove energije sporo ali nepokolebljivo sažimanje Sunca pod silom gravitacije. No takva vrst energije bi održavala Sunce živim samo 20 milijuna godina. Druge vrste energije, npr. divovska vatra bi sagorjeli čak i brže. Ovo neslaganje u starosti je primjer kako prepreka u naučnom razumijevanju često uključuje uvid iz različitih polja izučavanja. U godinama nakon Prvog svjetskog rata Britanski astronom Arthur Eddington je sastavio zajedno tri ideje i hrabro je predložio novu vrstu izvora energije za Sunce. Prvo, astronomi su znali da Sunce mora biti jako vruće i gusto u centru ako želi poduprijeti svoju vlastitu težinu. Plin na visokim temperaturama napreže visok pritisak, a to drži vanjske slojeve Sunca. Drugo, fizičari su nedavno usporedili težinu četiri atoma vodika sa jednim atomom helija. Četiri atoma vodika i jedan atom helija su u suštini sastavljeni od istog broja subatomskih čestica. Pa ipak, helij je manje težak. Treće, nova teorija relativiteta Alberta Einsteina pokazala je da se materiju može pretvoriti u energiju (E=mc2). U početku, ove tri ideje mogu djelovati potpuno nepovezano. Ali iz njih Eddington je zaključio da je izvor energije Sunca proces nepoznat na Zemlji: fuzija vodika u helij. Sl 2. Presjek našeg Sunca Riječ "nuklearno" je dobila loš ugled. Normalno, ljudi to odmah povezuju sa masovnim uništenjem. No u sretnijim okolnostima, upravo su nuklearni procesi odgovorni za održavanje života na Zemlji. Duboko u vrućoj i gustoj jezgri Sunca, vodikovi atomi su gusto zbijeni, tj. sjedinjeni u helijeve atome - nešto kao da izdrobite par lopti za baseball i dobijete loptu za nogomet. Helijev atom ima manju masu no vodikovih atoma od kojih je napravljen, a ta nedostajuća masa se pretvara u energiju. Malo drugih zamisli može stvoriti toliko energije kao što ju stvara nuklearna fuzija. Mala količina vodika može stvoriti nesagledivu količinu energije - stoga su nuklearne bombe toliko jake, i zbog toga Sunce može sijati milijardama godina.  Povijest porodice Kako je Sunce postalo vruče i gusto da uopće nastane ? Ovo je tajna zvjezdanog rođenja. Iako nismo bili u blizini kada se je rodilo naše Sunce, mi možemo pročitati njegovu prošlost proučavajući zvijezde. Možemo pogledati u svemir i vidjeti zvijezde koje se upravo sada rađaju. Najbliži primjerak je u sazviježđu Oriona koji se vidi na sjevernoj hemisferi tokom zime. Tisućama godina, oblik je podsjećao ljude na osobu sa jednom uzvišenom rukom koja nosi pojas. Ako pogledate ispod pojasa, ugledat čete četiri svijetle plave zvijezde zvane Trapezium. Ako pogledate sa dalekozorom, pojavljuje se mutan obris zvan Orionova maglica. Ove zvjezdane jasle su nezamislivo velike, a grudast oblak hladnog plina i prašine se pretvara u stotine novih zvijezda. Plin je uglavnom sačinjen od vodika; prašina je pak slična prašini u pješčanoj oluji, uglavnom mikroskopske stijene. Unutar oblaka se nalaze stotine kondenziranih, hladnih grudastih oblika plina i prašine. Metež izazvan primjerice udarnim valom zvjezdane eksplozije, može izazvati svaku od tih gruda da počinju kolapsirati pod vlastitom težinom. Sl 3. NGC 604 - zvjezdane jasle  Možemo vidjeti mnogo primjera takvih regija gdje se formiraju zvijezde. Čini se da se zvijezde, poput ljudi, rađaju u obiteljima. Za zvijezde, te velike obitelji se nazivaju zvjezdanim skupovima, i znamo za 1500 takvih zvjezdanih skupova. Astronomi pretpostavljaju da se je Sunce također formiralo u obitelji, ali kao što je tipično za skupove, Sunce se je odvojilo u prvih 100 milijuna godina. Oko dvije trećine zvijezda se rađaju u bliskom paru ili čak po tri zvijezde, no Sunce je usamljeno. Astronomi nisu potpuno složeni oko pitanja od kuda dolaze ti oblaci, ali očito je da plin i prašina imaju više od jednog izvora. Postoji "stari" vodikov plin koji je povezan sa stvaranjem Svemira. Postoje plin i prašina koje je naša galaksija ukrala od njenih susjednih galaksija, poput "Mageljanove struje", struje plina otrgnute od Velikog Mageljanovog Oblaka. I postoje plin i prašina iz prijašnjih generacija zvijezda. Kada zvijezde umru, one otpuhnu velik dio materijala u svemir, gdje se pak on može formirati u nove zvijezde. Zvijezda u galaksiji su savršeni strojevi za reciklažu: Koriste plin i prašinu svaki puta iz početka. Kada su se masivne grude hladnog plina i prašine urušile, nuklearne sile su započele svoj dio posla. Težina svog tog plina i prašine je stvorila veliki pritisak i gustoću u centru, a trenje padajućih čestica je oslobodilo vrućinu. Kada je temperatura u jezgri dosegnula par milijuna stupnjeva, vodikovi atomi su započeli fuziju, stvarajući atome helija. To je oslobodilo energiju pa se je povećao pritisak i još više atoma se je povezalo, i tako ponovo. Nastala je lančana reakcija koja će potrajati milijardama godina. Sl 4. Zvijezde okružene protoplanetarnim diskovima Vanjski pritisak stvoren ovom nuklearnom fuzijom je bio protuteža unutarnjem pritisku gravitacije i kada se ove dvije veličine ponište, prvobitna gruda prašine i plina se prestane urušavati. Astronomi misle da je ovaj proces trajao oko 100 milijuna godina. I sunce je bilo rođeno. Iako je prvobitno Sunce usisalo većinu plina i prašine iz prvobitne grude, neki dijelovi su ipak ostali. Kako se je taj dodatni materijal vrtio oko centra, centrifugalna sila ga je spriječila da padne na centar. Umjesto toga, on se je spljoštio u kovitlani disk. Astronomi su vidjeli mnogo takvih diskova oko novo rođenih zvijezda. Unutar tih diskova, znanstvenici smatraju, da se mrlje materijala nagomilavaju zajedno u mala tijela koja zovemo planeti, asteroidi i komete. Sl 5. Mogući planeti i infracrvena prašina Prava vrsta Ovisno o veličini prvobitne nakupine plina i prašine, proces zvjezdanog rođenja može stvoriti različite vrste zvijezda. Mala nakupina nikada ne razvije dovoljno pritiska i temperature da započne nuklearnu fuziju. Ona je ukleta da mora ostati tamna, nesretna zvijezda poznatija kao smeđi patuljak. Velika nakupina postaje velika zvijezda, tako vruća i svijetla da izgori u svega par desetaka milijuna godina. Srednje velika nakupina, ne pre mala i ne pre velika, postaje osrednja zvijezda, kao što je naše Sunce. Ovo je svakako dobro: Da je Sunce mnogo manje, Zemlja bi bila mračan i mrtav svijet, a da je Sunce veće, Zemlja bi bila spržena. U svojim ranim godinama Sunce je prošlo kroz svoju burnu mladost, pušući jake vjetrove koji su očistili Sunčev sustav od plinova koji se nisu formirali u planete. Nakon toga se je Sunce smirilo. Iz proučavanja stijena, fosila i Antarktičkog leda, znanstvenici misle da je sunce tokom vremena malo posvijetlilo. Sl 6. Sunce u različitim valnim duljinama. Odozgo: vidljiva, UV i rendgenska slika Sunca. Koliko će dugo sijati ? Da bi došli do tog podatka, astronomi promatraju skupove zvijezda, poput primjerice onog po imenu Messier 67, koji je star otprilike kao i naše Sunce. Simulirajući životne cikluse tih zvijezda na kompjuteru, astronomi su proračunali koliko dugo zvijezde žive. Oni predviđaju da će naše Sunce pretvarati vodik u helij tokom sljedećih 5 milijardi godina. Kada bi Sunce bilo auto, rezervoar bi bio napola pun. Što će se desiti kada Sunce ostane bez goriva (vodika) ? Srećom, Sunce će imati još rezervi vodika u vanjskim slojevima koji okružuju jezgru. Jezgra će zagrijati ovu ljusku vodika. Kada se ljuska dovoljno zagrije da započne fuziju vodika u helij, oslobođenje energije će se odvijati tamo. Nešto kao da smo izvukli par litara iz dodatnog spremnika u autu. No taj trik ima cijenu. Izvor energije više neće biti gusta masivna jezgra, nego ljuska bliže površini a to će napraviti veliku razliku u strukturi Sunca. Sunce će se tako napuhavati dok mu se promjer ne poveća 30 puta. Tako će postati crveni div, sličan zvijezdi Arktur, iako mnogo manji od superdiva kao što je Betelgeuse. Crveni div je crven zato što je njegova vanjska temperatura spuštena između 5000 i 1500 stupnjeva celzijusa (za zvijezdu crveno znači hladno). Ova faza crvenog diva će trajati oko 2 milijuna godina. Sl 7. Odnos veličina današnjeg Sunca (lijevo) i Sunca u fazi crvenog diva (desno) Vremenska bomba u sredini Pretpostavlja se da Sunce neće progutati Zemlju kada bude u fazi crvenog diva. No to je malo olakšanje. Napuštanjem normalne fuzije u jezgri, naše Sunce se neće previše brinuti o svojim planetima. Izbacivati će tisuću puta više energije, pretvarajući Zemlju u pakao. Solarni vjetar (struja čestica koja nam sada daje zabavne stvari poput aurore) će postati ciklon koji će onemogućiti radio komunikacije i vjerojatno ogoliti i ispariti atmosferu. Ako pogledamo svjetliju stranu, Sunce kao crveni div bi moglo otopiti vodom bogate ali sada smrznute satelite Jupitera i Saturna. Ljudi ako će još postojati bi se mogli tamo preseliti. U međuvremenu, što se događa sa helijem proizvedenim u ljusci ? Polako pada prema mrtvoj ali još uvijek vrućoj jezgri Sunca, stvarajući jezgru još masivnijom i zbijenom. Ovo još povećava temperaturu jezgre, dok se odjednom helij u jezgri ne upali i počne sagorijevati u ugljik. Ako se vratimo na naš auto, ovo je kao da sagorijevamo plinove iz auspuha. Kraj se polako približava. Sada pak Sunce mora reorganizirati svoju unutarnju strukturu, obzirom da je izvor energije opet jezgra. Sunce će se skupiti natrag na veličinu nešto veću od originalnog promjera i predavati će 10 puta više energije no što sada daje. Ova faza traje samo sljedećih 500 milijuna godina, pošto ima mnogo manje jezgra helija. Trebalo je četiri jezgre vodika za jednu jezgru helija, a sada trebaju tri jezgre helija za jednu jezgru ugljika i proizvodnja energije je mnogo manje efikasna. Kako Sunce istroši helij u jezgri, ono se neizbježno okreće rezervama u vanjskim slojevima. Tako se Sunce ponovo širi. Ovoga puta toliko raste da je se vanjski rub jedva gravitacijski održava sa jezgrom. Sunce se jedva drži na okupu i zadnja faza crvenog diva se može održati samo 100 milijuna godina. Od ovog trenutka stvari će se početi odvajati. Sunčevi vanjski slojevi, oslobođeni gravitacijskog zahvata jezgre će odlebdjeti. U periodu od 10,000 godina, ovi slojevi će se proširiti svemirom kao enormna kugla plina, osvijetljena sada golom jezgrom. Ovi slojevi stvaraju planetarnu maglicu, koja se tako naziva jer u manjim teleskopima oblak plina izgleda kao disk planeta. Vruća zvijezda je sada "bijeli patuljak", zvjezdana žeravica. Kao bijeli patuljak, (bivše Sunce) će tako sijati jako dugo. Sl 8. Zvijezda postaje bijeli patuljak No, neće biti dramatične eksplozije da zabavi naše udaljeno potomstvo: Sunce bi trebalo nastati sa barem osam puta većom masom, da završi u spektakularnoj eksploziji supernove. Sunce, umjereno u životu ima poluglasnu smrt. Nakon što nestane planetarna maglica, neće biti nikakve fuzije, samo nakupina vrućeg ugljika i neke sretne uspomene. Sunce će tada biti potpuno mrtvo. Kugla plina se nosi svemirom i eventualno se sakupi u novi oblak i postane sljedeća generacija formiranja zvijezda. Možda će jednog dana i pepeo našeg Sunca dati svoj udio u rođenju nove zvijezde, živjeti, umrijeti i možda održavati život na drugim malim toplim planetima.

MJESEC

 

Mjesečev krajolik je u potpunosti drugačiji od Zemljinog. Umjesto dominacije kontinenata i oceana, Mjesečevo lice je posvuda izbrazdano kraterima - okruglim udubinama ili zavalama, koje su stvorene udarima međuplanetarnih gromada kamenja tokom povijesti Sunčevog sustava. Krateri su sada tihi svjedoci vremena od prije nekoliko milijardi godina - kada su sudari sa takvim veliki tijelima bili mnogo češći. Sl 1. Odnos veličina u mjerilu: Mjesec  i Zemlja Zemlja je također iskusila izobilje takvih udara, ali naš planet ima nekoliko karakteristika koje brišu kratere relativno brzo (na geološkoj vremenskoj skali) - ili čak potpuno sprječava njihovu pojavu. Zemljina atmosfera sagorijeva manje komade asteroidnih metala i stijena ili leda uslijed trenja. Tipična brzina takvih meteorida je oko 25,000 km/h - intenzivna vrućina izazvana trenjem sa zrakom ih jednostavno "ispari"; dok gore, vidimo užarene tragove na nebu, poznate kao meteorite (ponekad zvane "padajuće zvijezde). Mjesec nema atmosferu, tako da i najmanji komad čestice sa velikom brzinom može pogoditi površinu i stvoriti krater.    Sl .  2    Zemlja, Mjesec i udaljenost između njih u mjerilu Na Zemlji, erozija uslijed vode i vjetra uglavnom "obriše" kratere koje proizvedu objekti dovoljno veliki da dođu do površine zemlje. Ovisno o klimatskim karakteristikama na mjestu udara, krater veličine 1 kilometra u promjeru (poput onog poznatog meteorskog kratera u Arizoni) može biti potpuno promijenjen erozijom u svega 100,000 godina (imajte na umu da je sto tisuća godina svega 1/10,000 dio od milijarde godina, a vjeruje se da je Sunčev sustav star oko četiri i pol milijarde godina). Mjesec nema zrak i vodu da izvrše bilo kakvu eroziju kratera pa još uvijek trpi ožiljke stare milijardama godina. Površinske aktivnosti na Zemlji poput vulkana, potresa te polaganog pomicanja kore (pomaci tektonskih ploča), uspješno sakrivaju najveće kratere tokom razdoblja od par milijuna do stotina milijuna godina. Mjesec je geološki mrtav planet, pa mu nedostaje proces "liječenja".   Sl 3. Mora i uzvisine Formiranje kratera Možemo očekivati da udarni krateri imaju različite oblike, ovisno o kutu pod kojim je komad udario u zemlju - dakle da samo udari koji su došli direktno odozgora imaju kružni oblik. Međutim svi Mjesečevi (osim svega nekoliko), krateri su kružni. Zapravo je kružni oblik tih kratera bi često korišten kao argument protiv takozvane "hipoteze udara" kod stvaranja kratera. Pa ipak, veličina udara koja je formirala kratere na Mjesecu (i drugdje) su to napravili eksplozijom a ne samo udubljivanjem zemlje. Krateri stvoreni takvim eksplozijama - sličnim onima stvorenim artiljerijskim granatama - su kružni, bez obzira iz kojeg su smjera došli. Izvor energije za udarnu eksploziju dolazi od brzine objekta koji udara. Međuplanetarni komad koji juri prema Mjesecu dođe do minimalnog ubrzanja od 8,000 km/h pri mjestu udara. Pri toj brzini, nagli sudar meteorida (tako se nazivaju ti komadi koji lete svemirom) sa površinom Mjeseca stvara dovoljno topline da ispari samog (ili djelomično) sebe, te nešto zemlje na koju padne. Taj ispareni materijal se naglo širi - eksplodira - i stvori kružni krater.  Sl 4. Površina Mjeseca Raznoliki krateri Uz toplinu i svjetlo, sila udarne eksplozije izbaci velik dio materijala van "zdjele" po obližnjem terenu. Ponekad se taj materijal rasprostre zrakastim prugama koje se protežu i šire oko kratera. Krateri veći od 10 kilometara u promjeru često imaju vrhove u sredini. To su planine ili brjegovi koji su izgurani pritiskom Mjeseca kada je odstranjena težina stijena koje su raznesene udarom. Najveća udarana obilježja na Mjesecu su enormne udarne zavale: velike kružne ravnice od 300 do preko tisuću kilometara u promjeru. Postoji samo dvadesetak takvih kratera i svi veći su na "prednjoj" strani Mjeseca (ona okrenuta Zemlji). Astronomi vjeruju da je većina tih zavala formirana prije četiri milijarde godina u relativno kratkom vremenskom periodu. Zašto su se najveći udari desili upravo tada, nije poznato, ali je očito da su nakon toga uslijedili samo mali udari.    Sl 5. Astronauti na Mjesecu Mora (nizine) i gorja Tlo velikih zavala na strani Mjeseca koja je okrenuta prema Zemlji je pokriveno golemim prostranstvima tamno obojanih stijena. Te velike ravnine su relativno glatke i imaju manje velikih kratera nego druga područja Mjeseca. Naziva ih se nizinama, ili još češće morima, jer su Galileo i ostali rani istraživači mislili da ona predstavljaju glatka područja gdje se nalazi voda. Danas znamo da to nije voda, nego već okamenjena lava koja je tekla kroz niža područja Mjeseca nakon što je izbačena velikim udarima koji su formirali zavale. Uzorci materijala sa tih mora su doneseni na Zemlju od strane astronauta iz programa Apollo i ustanovljena im je starost od 3.9 do 3.2 milijardi godina, što je mlađe od ostalih područja Mjesečeve kore. Gorja pak zauzimaju oko 80% površine Mjeseca (uključujući gotovo cijelu tamnu stranu Mjeseca), i uglavnom su prožeta starim udarnim kraterima.  Sl 6. Traženje prikladnog mjesta za iskop Povijest Mjesečeve površine Naš moderni pogled na povijest Mjeseca se uglavnom zasniva na analizi uzoraka Mjesečeve površine koje su donijele letjelice SAD-a i bivšeg SSSR-a, u razdoblju od 1960-tih i 1970-tih godina prošlog stoljeća. Čini se da je Mjesec nastao u otprilike isto vrijeme kada Zemlja i drugi planeti, otprilike prije 4.6 milijardi godina. Rano u povijesti, kiša kamenja koje je preostalo od formiranja Sunčevog sustava, bombardiralo je i prekrilo površinu Mjeseca kraterima. Najveći od njih - oni koji su napravili velike zavale - dogodili su se pod kraj razdoblja najvećih bombardiranja, prije 4 milijarde godina. Tokom sljedećih milijardu godina nakon toga, lava je istjecala iz Mjesečeve unutrašnjosti, poplavljujući doline i starajući mora. Od tada je bilo jako malo aktivnosti na Mjesečevoj površini, osim sporadičnih udara koji su stvarali kratere, uglavnom manji komadi. Tek mnogo kasnije, bilo je nekoliko manjih posjeta "objekata" koji su ostavili otiske na Mjesecu umjesto kratera - bilo je to dvanaest Američkih astronauta.  Sl 7. Astronauti na Mjesecu Istraživanje Mjeseca Ljudi su promatrali Mjesec milijunima godina, koliko su naše vrste na ovom planetu. Ipak, tokom kratkog vremenskog perioda od 18 godina, mi smo poslali letjelicu na Mjesec, koja nam je rekla više o našem satelitu nego što smo naučili tokom svih ovih milenija koji su prošli. Od 1959-te godine (kada je letjelica Luna 1 obišla prvi put pored Mjeseca), do 1976-te godine (kada je Luna 24 donijela zadnji Mjesečev uzorak na Zemlju), 32 bez-ljudske letjelice i 9 ljudskih, uspješno je posjetilo Mjesec ili područje pored Mjeseca. To je bilo izrazito uzbudljivo vrijeme za proživjeti kada smo mi ljudska bića prvi puta upregnuli naše mogućnosti da putujemo svemirom.  Sl 8. Astronaut u mjesečevom modulu Možemo primijetiti da su sve misije na Mjesec koje su predočene u tabeli, bile lansirane od bivšeg Sovjetskog Saveza ili SAD-a. Mnoge, ako ne sve, su imale jak politički poticaj koji je bio između 1959-76, utrke za svemirskim brodom koji će doći do Mjeseca. Svemir (i posebno Mjesec) se je gledalo kao mjesto za dokazivanje tehnološke moći tih dviju "supersila". U tom smislu SAD su dobile "utrku" na Mjesec; Apollo program stvorio je jedina do sada slijetanja sa ljudskom posadom. Pa ipak, može se raspraviti da su Sovjeti bili više dosljedni i ustrajni u svojem Mjesečevom programu. Naime, njihove automatizirane Luna letjelice su nastavile svoj program još četiri godine nakon Apollo programa.  Sl 9. Pogled na stijenu Od istinskih znanstvenih koristi koje su došle kao rezultat ove velike političke utrke, svakako je mnogo detaljnije poznavanje našeg susjednog svijeta, njegovog sastava i strukture, mnogo čišća slika njegove geološke prošlosti i budućnosti i stotine tisuća fascinantnih fotografija. Fotografije koje je donijela posada Apolla, letjelica Surveyor, Lune orbiteri i druge letjelice pridonose značajanom događaju u povijesti naše vrste. One su naše kolektivno pamćenje našeg prvog posjeta drugom svijetu.  Sl 10. Pogled na Zemlju Popis misija bez posade koje su išle na Mjesec   Letjelica Datum lansiranja Bilješke Luna 1 01/02/59 Prvi prelet Mjeseca Luna 2 09/12/59 Pad na Mjesec 09/14; prvi objekt na Mjesecu ljudskog podrijetla Luna 3 10/04/59 Prelet, prve fotografije tamne strane Mjeseca Ranger 7 07/28/64 Prve snimke iz blizine; pad na Mare Nubium Ranger 8 02/17/65 Pad na Mare Tranquillitatis Ranger 9 03/21/65 Pad na krater Alphonsus Zond 3 07/18/65 Snimke tamne strane Luna 9 01/31/66 (02/03/66) Prvo meko spuštanje na Mjesec u Oceanus Procellarum Luna 10 03/31/66 Prva letjelica koja je ušla u orbitu oko Mjeseca Surveyor 1 05/30/66 Meko spuštanje na Oceanus Procellarum Lunar Orbiter 1 08/10/66 Fotografiranje mjesta predloženih za slijetanje Apolla Luna 11 08/24/66 Orbiter Luna 12 10/22/66 Prvi Sovjetski orbiter koji je poslao fotografije Lunar Orbiter 2 11/06/66 Fotografiranje mjesta predloženih za slijetanje Apolla Luna 13 12/21/66 Meko spuštanje u Oceanus Procellarum Lunar Orbiter 3 02/05/67 Fotografiranje mjesta predloženih za slijetanje Apolla Surveyor 3 04/17/67 Meko spuštanje u Oceanus Procellarum, posječen od strane astronauta Apolla 12 god 1969 Lunar Orbiter 4 05/04/67 Fotografije za mapiranje tamne strane Explorer 35 07/19/67 Studija magnetnog polja Mjeseca iz Mjesečeve orbite Lunar Orbiter 5 08/01/67 Fotografije za mapiranje tamne strane Surveyor 5 09/08/67 Meko spuštanje u Mare Tranquillitatis Surveyor 6 11/07/67 Meko spuštanje u Sinus Medii Surveyor 7 01/07/68 Sletio pored kratera Tycho Luna 14 04/07/68 Orbiter Luna 16 09/12/70 Lander; prvo automatizirano vraćanje Mjesečevih uzoraka tla na Zemlju (101 gram) Luna 17 11/10/70 Automatizorno vozilo, putovalo 10.5 km po površini Luna 19 09/28/71 Orbiter Luna 20 02/14/72 Lander; dostavio oko 100 grama uzoraka tla na Zemlju Luna 21 01/08/73 Lunokhod prošao preko 35 km na površini Luna 22 05/29/74 Orbiter Luna 23 10/28/74 Lander; ali bez vraćenih uzoraka Luna 24 08/09/76 Lander; vratio oko 150 grama uzoraka na Zemlju [Letjelice Luna iZond su bile Sovjetske, sve ostale su od SAD-a.]  Sl 11. Uspješno slijetanje posade Apolla 14 Misije iz programa Apollo   Misija Datum lansiranja Posada Bilješke Apollo 11   07/16/69   Neil A. Armstrong* Michael Collins Edwin E. Aldrin, Jr.* Prvo spuštanje ljudske posade 07/20/69, u Mare Tranquillitatis Apollo 12 11/14/69 Charles Conrad, Jr.* Richard F. Gordon Alan L. Bean* Sletjeli u Oceanus Procellarum Apollo 13 04/11/70 James A. Lovell, Jr. John L. Swigert, Jr. Fred W. Haise, Jr. Nezgoda na putu prisilila ih je na povratak na Zemlju Apollo 14 01/31/71 Alan B. Shepard, Jr.* Stuart A. Roosa Edgar D. Mitchell* Sletjeli na Fra Mauro Apollo 15 07/26/71 David R. Scott* Alfred M. Worden James B. Irwin* Sletjeli na rub od Imbrium Basina pored Apennine Mountains Apollo 16 04/16/72 John W. Young* Thomas K. Mattingley, II Charles M. Duke, Jr. Sletjeli na gorje pored Kratera Descartes Apollo 17 12/07/72 Eugene A. Ceman* Ronald E. Evans Harrison H. Schmitt* Sletjeli u dolinu Taurus Littrow * Hodali na Mjesecu

KOZMIČKE KATASTROFE (talijanski)

DOKUMENTARNI FILM O ASTRONOMIJI ( na talijanskom)

NEPTUN

  Posljednji planet u skupini plinovitih divova, ili takozvanoj Jovijanskoj skupini planeta, otkriven je 1846. godine, a opažački su ga otkrili astronomi berlinske zvjezdarnice (Johann Gottfried Galle i Heinrich d` Arrest). Zanimljivo je spomenuti da su zasluge za otkrivanje Neptuna mogle pripasti londonskoj, a zatim i pariškoj zvjezdarnici, međutim problem je bio u tome što oni nisu bili spremni prihvatiti teoriju da poremećaj u Uranovu gibanju uzrokuje osmi planet. Neptun je opažen i nekoliko puta prije nego što je prepoznat kao planet, tako je Galileo još 27.01.1613. godine (ne znajući da se radi o planetu) zabilježio njegov položaj.
      Neptun možemo nazvati Uranovim bratom zbog mnogo sličnosti, a jedna od njih je i veličina. Drugim riječima, Uran je od Neptuna veći za kojih tisuću kilometara što i nije puno ako znamo da Neptunov dijametar iznosi 49 528 km. Srednja gustoća planeta je svojstvena njegovoj skupini, mala u odnosu na terestričke, i iznosi 1,76 g/cm³. Neptun nije znatnije spljošten, čak što više mnogo manje u odnosu na svoju plinovitu braću, pa omjer između ekvatorskog i polarnog polumjera iznosi 0,01708. Po otklonu od osi rotacije nije poseban (i = 1,7716°). Ekscentricitet njegove stazi je od svih plinovitih divova najmanji, e = 0,010263. On je posljedni planet Sunčeva sustava i nalazi se na srednjoj udaljenosti od 29,9997 aj (4,498 mld km) , a za jedan obilazak oko Sunca potrebne su mu pune 164 godine (164,3135 god.). Vrijeme potrebno da se Neptun jedanput okrene oko svoje osi iznosi 16,11 h.
      Kao planet Jovijanske skupine većinom je izgrađen od najlakših elemenata; vodika i helija. Uslijed raspršenja Sunčeve svijetlosti i apsorpcije crvene komponente u plinu metanu dolazi do plavkaste boje koja je prepoznatljiva za Neptun. Iz toga možemo zaključiti da je Neptunova atmosfera izrazito bogata metanom, ili ga barem ima više nego drugi plinovitim divovima. Neptun ima veoma dinamičnu atmosferu: Naime, njegovi su vjetrovi najbrži u cjelom Sunčevom sustavu; dosižu vrijednosti od oko 400 m/s. Najznačajnija tvorevina Neptunove atmosfere je Velika tamna pjega. Osim tamne pjege tu su i cirusi, oblaci od ledenih kristala metana. Ti su oblaci uzrokovani vrtlozima u gornjim dijelovima atmosfere. Javljaju se u srebrnoj i tamno plavoj boji. Sjajni oblaci dugački su i po nekoliko kilometara pa često bacaju sjenu na oblačni sloj, koji se nalazi do 150 km ispod. Temperatura vrha oblaka iznosi oko 200°C. Neptunovo magnetsko polje je slabo, a pretpostavlja se da je uzrokovano podpovršinskim strujanjima. Magnetska os ne poklapa se s rotacijskom osi već je od nje otklonjena za 50°. Neptun zrači 2,4 puta više energije nego što dobiva od Sunca. Ta je energija najvjerojatnije produkt njegove vlastite gravitacije, drugim riječima Neptun se steže. Iako je to stezanje beznačajno ono oslobađa goleme količine energije.
      Neptun ima tanak prsten i osam većih satelita: Naiad, Tales, Despina, Galateja, Larisa, Proteus, Triton i Nereid. Prsten je najvjerojatnije građen od prašine s tih satelita. Triton i Nereid su otkriveni sa Zemlje, dok je ostalih šest otkrila letjelica Voyager 2. Triton se giba u suprotnom smjeru od ostalih satelita i najveći je Neptunov satelit. Veći je od Plutona i nekad je vjerojatno bio zasebno tijelo, tj. dok ga nije zarobila Neptunova gravitacija.

URAN

Uran je sedmi planet po udaljenosti od Sunca i prvi koji je otkriven zahvaljujući suvremenoj astronomiji.Udaljen je od Sunca 2,870,990,000 km , promjer mu je 51 118 km ,masu od 8.683 × 10²⁵ kg, te ima 27 prirodnih satelita. Uran se jedva vidi okom i to samo ako je vidljivost izuzetno dobra. Nebom se prividno vrlo sporo kreće pa ne čudi što su ga stari astronomi smatrali zvijezdom. Tek u osamnaestom stoljeću engleski astronom William Herschell svojim je teleskopom otkrio ovaj daleki planet. Nazvao ga je Georgium Sidus, što znači Georgeova zvijezda, u čast tadašnjeg kralja Engleske Georga III. No, ovo ime nije prihvaćeno izvan Engleske. Astronomi su prihvatili ime Uran, koje su mu nadjenuli njemački astronomi.
Poput ostalih divovskih planeta, Uran ima atmosferu sastavljenu od debelog sloja oblaka; većinom od vodika i helija. Na vrhovima Uranovih oblaka vlada strašna hladnoća, temperatura je -220°C. Zbog toga teže plinove nalazimo dublje u atmosferi koja je, za razliku od Jupiterove i Saturnove, bogatija ugljikom, dušikom i kisikom. Još dublje, nailazimo na ocean vruće vode pod visokim tlakom koji je održava u tekućem stanju (ne isparava usprkos velikoj vrućini). Još dublje, nalazi se kamena jezgra planeta.
Uranovi oblaci, za razliku od Jupiterovih, su jednolični i plavozeleni. Samo ponekad na njima se pojave pruge i tamne mrlje. Najneobičnija osobina Urana je njegova jako nagnuta os vrtnje tako da su prema Suncu okrenuti polovi, a ne ekvator planeta. Do takvog nagiba moralo je doći zbog sudara s nekim drugim planetom, vjerojatno veličine naše Zemlje.
Uran je jako daleki planet tako da smo o njemu najviše saznali kad ga je posjetila svemirska letjelica Voyager 2, 1986. godine. Ona je otkrila mnoštvo novih satelita i prstenove za koje se dotad samo nagađalo kako postoje.

SATURN

      Saturn je jedan od intrigantnijih planeta Sunčevog sustava, posebice zbog svojih specifičnih prstenova. Posjeduje i, koliko je dosada poznato, najviše satelita. Nije puno manji od Jupitera i do njega je došlo tek par letjelica. Saturn je šesti planet od Sunca i drugi najveći planet u našem Sunčevom sustavu. Saturn je jedini planet u Sunčevom sustavu, kao što je gore već navedeno, koji ima toliko izražene ili barem vidljive prstene, što ga čini zanimljivijim. Osim njega prstenove posjeduju još i Jupiter, Uran i Neptun, ali ni približno toliko velike i vidljive. Gledan kroz teleskop Saturn može prikazati svoje prstenove, a i ne mora. Kako se Saturn okreće oko Sunca i kako ga mi prolazimo i promatramo iz drukčijih kuteva tako ni prstenovi nisu uvijek vidljivi, ovisno u kojem položaju se nalazi prema nama (ako se nalazimo okomito s ravninom u kojoj leže prstenovi tj. okomito sa Saturnovim ekvatorom, nećemo ih vidjeti).
      Prstenovi leže u ravnini Saturnovog ekvatora i podijeljeni su u grupe (A, B, C, D, E, F, G). U njima je 1675. Giovanni Cassini otkrio takozvane "rupe" od kojih se najbolje vidi ona koja razdvaja A i B prstene. Prema njemu je ta rupa između A i B prstena nazvana Cassinijevom divizijom (pukotinom). Johann Encke je 1837. također otkrio jednu rupu u A prstenu koja dijeli taj prsten na dva djela, te ja ta rupa dobila ime po njemu. Prsteni su najvjerojatnije sastavljeni od komada leda (veličine ledenjaka ili veće) i prašine koju je zarobila Saturnova gravitacija. Postanak prstenova je nepoznat tj. nepotpun. Pretpostavlja se da su to ostaci većeg mjeseca koji je bio uništen udarima meteorida i kometa ili satelita koji se nije uspio formirati jer ušao u granicu koja se naziva Rocheova (granica u kojoj planetska gravitacija jednostavno rastrga veće komade poput satelita zbog određenih sila). Dimenzije prstena su možda velike u promjeru (250 000 km), ali su zato debeli nešto manje od jednog kilometra. Također, moguće je da se u bližim dijelovima prstena kreću još neotkriveni Saturnovi sateliti. Postoji još takozvanih pukotina u prstenima koji su dobili imena po znanstvenicima koji su ih otkrili ili promatrali Saturn, neke od njih su Guerinova, Maxwellova, Huygnesova i Keelerova divizija. Na same prstenove ne utječe samo Saturnova gravitacija već i njegovi unutarnji (bliži) sateliti. Jedni od značajnijih su Prometej i Pandora koji su zbog svog specifičnog učinka na prstenove dobili ime "sateliti-pastiri". U jednoj rupi u prstenovima koja je nazvana Enckeova pukotina orbitira jedan mali satelit imena Pan koji je velik svega 20 km u dijametru, ali održava tu pukotinu širine 240 km. Prstenovi su najviše istraženi letjelicama Voyager 1 i 2, te Pioneer 11 koje su nam poklonile mnogo slika i zanimljivog materijala za istraživanje. Za neke prstenove se nije ni znalo da postoje dok ih nisu otkrile letjelice.
      Saturn ima ekvatorijalni promjer 119 300 km. Od Sunca je udaljen prosječno 9.54 astronomskih jedinica (1 427 milijadi km), a teži 5.685 x 10²⁶ kg (95 Zemljinih masa). Najviše su ga promatrali Galileo Galilei, Christian Huygenes i Giovani Cassini. Uglavnom sve što znamo o Saturnu saznali smo od sonda Voyager tijekom njihovih istraživanja 1980 i 1981. Saturn je vidljivo spljošten na polovima što je posljedica njegove brze vrtnje oko samog sebe. Njegov dan traje oko 14 sati manje nego zemljin, dakle 10 sati i 39 minuta. Da učini puni krug oko Sunca treba mu 29.5 Zemaljskih godina. Saturn je građen slično kao i Jupiter, ali od 75% vodika i 25% helija, te metana, amonijaka i kamenja i vode u tragovima. Jezgra Saturna je građena slično poput Jupiterove, dakle od sloja tekućeg vodika u metalnom stanju i krutog dijela. Saturn ima veću jezgru od Jupitera. Saturnova atmosfera je i malo drukčija nego Jupiterova po tome što je deblja i u njoj pušu brži vjetrovi. Saturn je najrjeđi poznati planet, naime ima gustoću 30% manju nego voda (to znači da je na primjer, veličine jabuke, mogao bi plutati u posudi pune vode). U teleskopu se vidi kao žuti krug sa prstenom i prilično je spljošten gledan u okularu. Ta spljoštenost nije samo vizualna nego realna - zapravo je Saturn najspljošteniji planet u Sunčevom sustavu. Razlog toga je njegova ogromna brzina rotacije, već gore navedeno, i njegovo gotovo tekuće stanje. Drugi razlog je raspored mase na Saturnovoj površini, a ne brzina rotacije jer se Jupiter rotira brže nego Saturn. Naime, Saturnov ekvator se ne rotira jednakom brzinom kao i njegovi polovi tj. brzina njegove rotacije na polovima je sporija nego na ekvatoru. Na Saturnu, tj. u njegovoj atmosferi pušu enormno brzi vjetrovi koji na ekvatoru dostižu i brzinu od čak 500 m/s (metara u sekundi) tj. 1800 km/h i najčešće pušu u smjeru istoka. Na Saturnu nema dugotrajnih oluja poput Velike crvene pjege na Jupiteru, ali su astronomi ponekad znali primijetiti poveću bijelu mrlju kraj njegovog ekvatora. Saturnova jezgra je iznimno vruća (do 12000 K), a zanimljivo je i da zrači više topline nego što je primi od Sunca. Bilo bi za očekivati da danas Saturn gotovo i ne zrači energiju, ali dok Jupiter zrači dvaput više nego što je primi od Sunca, Saturn zrači tri puta više što je dobije od Sunca. Razlog tome efektu je pojava "helijeve kiše" iz viših slojeva atmosfere na Saturnu koja dovodi do zagrijavanja i otpuštanja topline.

JUPITER

Za Jupiter bi se moglo reći da je on, po svojoj veličini, na samoj granici između zvijezde i planeta. Njegova je masa veća od svih ostalih planeta zajedno. Srednja udaljenost Jupitera od Sunca iznosi 778,412,010 kilometara ili 5,20336301 AJ. Njegov obilazak oko Sunca traje 11,862615 zemaljskih godina. Sinodički obilazak (srednji interval između dvije uzastopne konjunkcije, dakle kada su dva tijela prividno bliska na nebeskoj sferi) iznosi 399 dana. Nakon Venere, i ponekada Marsa, on je najsjajniji planet koji vidimo na nebu. Volumenom je 1300 puta veći od Zemlje, a masom je 318 puta veći od Zemlje. Jupiterova je atmosfera sastavljena uglavnom od vodika. Zbog njegove brze rotacije oko svoje osi, koja traje samo 9 sati, 55 minuta i 21 sekundu, planet je jako spljošten na polovima, što se primjećuje i golim okom prilikom promatranja kroz teleskop. Promjer na polu iznosi 133700 kilometara, a na ekvatoru 143884 kilometara. Prosječna površinska temperatura mu je -150° C.
 U Jupiterovoj atmosferi se često mogu zapaziti pjege ali većina ih traje kratko. Jedino, tajanstvena velika crvena pjega, predstavlja izuzetak. Nju se promatra već preko 380 godina (Galileo Galilei). Ima oblik velike crvenkaste ili tamne elipse, duge oko 40000 kilometara i široke oko 14000 kilometara, a koja je veća od Zemlje. S vremena na vrijeme, povremeno se izgubi da bi se ponovno pojavila. Smatralo se da je ona neka vrsta otoka koji pliva na plinovitom oceanu. Zahvaljujući američkim sondama "Pioneer", sada se zna da je ona ustvari atmosferski vrtlog. Jedino njezina crvenkasta boja ostaje i dalje neobjašnjena.

Na velikim dubinama Jupiterove atmosfere, tako su veliki pritisci i temperature, da vodik, od kojega se sastoji atmosfera, dobiva osobine metala. U Jupiterovom središtu, temperatura dostiže više tisuća stupnjeva, više nego u Zemljinom središtu, a tlak je preko 100 milijuna puta veći nego na Zemlji, ali ipak nedovoljno da započnu termonuklearni procesi, koji bi Jupiter pretvorili u zvijezdu. Zato Jupiter treba promatrati kao planet, a ne kao malu zvijezdu, iako on zrači 2,5 puta više energije no što je prima od Sunca. To se objašnjava njegovim laganim skupljanjem koje je suviše malo da bi se moglo zapaziti okom, i na taj način oslobađa tu energiju. Jupiter ima i vrlo jako magnetno polje, kao i radijacijske pojaseve. U atmosferi Jupitera, na neosvijetljenoj strani, kamere "Voyagera" su zabilježile i mnogobrojna električna pražnjenja (munje i gromovi) što znači da oni na Jupiteru predstavljaju dodatni izvor energije, koja pored Sunca utječe na tokove kemijskih reakcija u Jupiterovoj atmosferi.
Jupiter ima mnogo prirodnih satelita. Do sada ih je otkriveno ravno 62. Da nisu zasjenjeni svjetlošću samog planeta, četiri glavna Jupiterova satelita - Io, Europa, Ganimed i Callisto - vidjeli bi se gotovo golim okom.
Otkrio ih je Galileo Galilei jednim od prvih durbina, zimi 1609-1610 godine. Vide se i u najmanjem dalekozoru. Kako se kreću praktično u ravnini Jupiterova ekvatora, obično se vide poredani u jednoj liniji. Lako je zapaziti kako periodično, prolaze ispred ili iza Jupiterovog diska (pogledajte sliku iznad). U ovom drugom slučaju, riječ je o okultacijama. Ponekada sateliti nestanu u Jupiterovoj sjeni. Tada se govori o pomrčinama. Isto tako se mogu promatrati i pomicanja satelitskih sjena po Jupiterovu disku.

MARS

Poznat još iz antičkih vremena, ime je dobio po rimskom bogu rata. Najčešći sinonim za Mars jest Crveni planet, što je opravdano njegovom crvenom bojom. Odgovor na pitanje zašto je Mars crven jest željezni oksid, to jest hrđa kojom je planet većim djelom pokriven. Zbog toga ga je vrlo lako pronaći na večernjem nebu gdje se ističe svojim crvenim sjajem.Istraživanje Marsa započelo je 1877. godine kada je talijanski znanstvenik Giovanni Schiaparelli napravio prvo ozbiljnije promatranje tog planeta. Gledajući kroz svoj teleskop napravio je skicu površine Marsa. Senzacija na toj skici bili su kanali koje je nacrtao vjerujući da se oni zbilja nalaze na planetu.
Mars spada u skupinu terestričnih, Zemlji sličnih planeta. To znači da je uglavnom građen od silikatnih stijena. Promjer od 6794 km čini ga upola manjim od Zemlje. Kruži po stazi koja je znatnije izdužena u odnosu na Zemljinu. Prosječna udaljenost od Sunca je 1.5 a.j. ili 228 milijuna km. Priklon osi rotacije od 25.19° govori nam da je Mars nagnut slično kao i naš planet, pa sukladno s tim pokazuje i godišnja doba poput onih na Zemlji. Razlika je u tome što ta godišnja doba na Marsu traju dvostruko duže od naših s obzirom da je i period revolucije Marsa skoro dvostruko duži od našeg, pa iznosi 687 dana. Vjerojatno zbog manjeg udjela žaljeza u nutrini planeta, Mars pokazuje manju gustoću od Zemljine. Jedan dan na Marsu traje 24.63 sata.
      Zanimljivo je i Marsovo godišnje gibanje po noćnom nebu. On putuje do neke točke, pa se počinje vraćati unatrag, što se naziva retrogradno gibanje. Ova pojava može se objasniti činjenicom da je Mars vanjski planet, to jest da se nalazi s vanjske strane Zemljine staze oko Sunca. Gibanje unatrag je naravno samo prividno, a događa se kad Zemlja kao planet koji je bliže Suncu i brži u svojoj putanji prestigne vanjski planet.
Atmosfera na Marsu je vrlo rijetka, a sastoji se uglavnom od ugljičnog dioksida (čak 95,3 %), ostatak su dušik (2,7%), argon (1,6%) te kisik, ugljični monoksid i drugi plinovi (0,4%). Prilično rijetka atmosfera pripisuje se nedovoljnoj Marsovoj '"snazi" da je zadrži, pa tako još i sad Sunčev vjetar redovito odnosi dijelove atmosfere tog planeta. Na Marsovoj površini nalaze se brojna zanimljiva obilježja kakva su nezamisliva na Zemlji. Različitost između površine Marsa i Zemlje uzrokovana je strukturom kore tih dvaju planeta. Smatra se da je kora crvenog planeta građena iz samo jednog komada, za razliku od našeg planeta koji ima takozvane litosferne ploče. Zbog pomicanja tih ploča, mjesta na kojima izlazi lava pomiču se, ali kako na Marsu nema više ploča žarišta vulkana stalno su na istim mjestima. Na taj su način objašnjeni divovski razmjeri četiriju vulkana na sjevernoj polutki. To također objašnjava i goleme ravnice nastale izljevanjem lave konstantno iz jedno mjesta. Još prije sam naveo razliku između sjeverne i južne polutke. Naime, na sjevernoj polutki tlo je mlađe te ima mnogo manje kratera, a obiluje vulkanima, koronama, brežuljcima, kanjonima, pukotinama, itd. Unatoč ovoj razlici između sjevera i juga tlo je po cijelom planetu svejednako prekriveno sumornom crvenom pustinjom. Smatra se da nekad nije bilo tako, jer su znanstvenici zaključili da neke geološke tvorevine mogle nastati samo usljed djelovanja vode.
      Površinska temperatura na Marsu iznosi od -125°C do 22°C, zavisno od izmjene dana i noći te godišnjeg doba. Zimi na sjevernom i južnom polu temperature padaju ispod - 150°C, kada ugljikov dioksid prelazi u čvrsto stanje. Zbog toga nastaju polarne kape koje se sastoje od smrznutog ugljikovog dioksida, prašine i vodenog leda. Ljeti se ugljikov dioksid isparava te ostaju polarne kape veličine od oko 400 km. Vjetrovi na Marsu dostižu 300 km/h, usljed čega nastaju goleme pješčane oluje koje mogu poprimiti planetarne razmjere.
      Vjeruje se da se Mars sastoji od tri sloja: stjenovite kore, plašta od silikatnih stjena, te krute željezne jezgre. Magnetsko polje je tisuću do deset tisuća puta slabije od Zemljina.
      Mars ima dva satelita Phobos (strah) i Deimos (užas). To su nepravilni planetoidi koje je Mars uhvatio svojom gravitacijom. Oboje su prekriveni mnogobrojnim kraterima i gustoća im je mnogo manja od Marsove. Kruže na malim visinama i treba im kratko vrjeme za obilazak; 8,66 sati Phobos i 30,3 sati Deiomos.

VENERA

Venera je poznata od pretpovijesnih vremena. Nakon Sunca i Mjeseca najsjajniji je objekt na noćnom nebu. Ovaj planet je dobio ime po rimskoj božici ljepote i ljubavi.
Slično kao i kod Merkura,i Venera je u staroj Grčkoj imala dva imena; Eosphorus je bila jutarnja Venera, a Hesperus večernja.
Promjer Venere iznosi 12 104 km.
Kako se Venera nalazi bliže Suncu nego Zemlja, teleskopom se mogu vidjeti njene faze,od potpuno osvijetljenog diska,preko sve manje osvijetljenog do vrlo tankog polumjeseca.
Prva letjelica koja je posjetila Veneru bila je Mariner 2 1962.godine. Nakon toga posjetilo ju je više od 20 američkih,sovjetskih i europskih sondi,prikupivši vrlo važne podatke. Detaljnu kartu Venerine površine ustupio nam je tek posljednjih godina Magellan, letjelica koja je kružila oko Venere kao satelit.
Venerina je putanja gotovo kružna, jer je izdužena za manje od 1%.
Jedan dan na Veneri (vrijeme za koje se okrene oko svoje osi) jednako je kao jedna Venerina godina (vrijeme za koje obiđe Sunce) . To znači da je uvijek ista strana okrenuta prema Suncu.
Zanimljivo je da se Venera okreće u smijeru suprotnom od svih drugih planeta.
Pritisak na površini Venere je 90 puta veći nego na Zemlji,njena atmosfera se uglavnom sastoji od Ugljikovog(IV) Oksida debljine više desetaka kilometara, oblaci su od sumporne kiseline.
Ovako gusta atmosfera izaziva efekt staklenika koji podiže temperaturu do čak 480°C (dovoljno vruće da se olovo može rastopiti). To Veneru čini najtoplijim planeton u Sunčevom sustavu,bez obzira što se nalazi dvostruko dalje od Sunca nego Merkur.
Na Veneri je vjerojatno nekad postojala voda,ali je sva isparila,tako da je planet sad prilično suh,ako izuzmemo kiše sumporne kiseline.
Unutrašnjost Venere je vrlo slična Zemljinoj,sa dosta slojeva i diskontinuiteta. Zabilježeni su i potresi, a na Veneri je aktivno i desetak vulkana,iako se zna da ih je u prošlosti bilo znatno više.
Venera nema niti jedan prirodni satelit.

MERKUR

Planet Merkur je jako teško opažati zbog njegove blizine Suncu,a na nebu je vidljiv svega nekoliko dana u godini.Unatoč tome,bio je poznat još u doba Sumerana(3000 godina p.k.). Grci su mu nadjenuli dva imena: zvali su ga Apollo kad bi se pojavljivao u zoru,a Hermes kad bi se pojavljivao predvečer.
Rimljani su planet nazvali Merkur,po bogu trgovine i putovanja,vjerojatno zbog njegovog iznenadnog pojavljivanja i nestajanja u svega nekoliko dana.
Samo je jedna letjelica posjetila Merkur ( Mariner10).
Preletio je planet tri puta i zabilježio je precizne slike samo 45% njegove površine.
Merkur je najmanji planet Sunčevog sustava. Njegov promjer iznosi 4880 km; 1 dan traje 58,65 zemaljskih dana; godina traje 88 dana; temperatura na njegovoj površini se kreče od -180°C (na strani okrenutoj dalje od Sunca),do 450°C ( na strani okrenutoj prema Suncu).
Merkurova putanja,za planete, je vrlo izdužena; Suncu priđe i na 46 milijuna kilometara,dok se zna udaljiti i do 70 milijuna kilometara. Do 1962. godine smatralo se da Merkurov dan traje jednako kao i Merkurova godina,tako da je uvijek istom stranom okrenut prema Suncu kao što je Mjesec prema Zemlji. No, pomnijim radarskim istraživanjima utvrđeno je da se on okrene tri puta oko svoje osi za vrijeme dva okreta oko Sunca. To je jedini dosad poznati objekt u Sunčevu sustavu koji utjecajem gravitacijske sile većeg tijela nema omjer dana i godine 1:1.
Merkur je u mnogo stvari sličan našem Mjesecu. Površina je puna kratera,što pokazuje da nema seizmičkih aktivnosti; nema atmosfere (tlak je milijardu puta manji nego na Zemlji).Glavna razlika Merkura i Mjeseca je u tome što je srednja gustoća Merkura gotovo dvostruko veća, što bi se moglo objasniti postojanjem velike metalne jezgre unutar planeta. Pretpostavlja se da je bar jedan dio jezgre rastaljen,a zbog nje postoji i slabo magnetsko polje.
Merkur nema satelita,jer je preblizu Suncu da bi se ijedan uspio održati.

SLIKE TELESKOPA HUBBLE

KOLIKO JE MALA ZEMLJA

M45 - Plejade

Princeze zimskih vedrih noći, PLEJADE,VLAŠIĆI ili M45 su jedan od najbližih otvorenih skupova. Nalaze se na udaljenosti i do 440 svjetlosnih godina i protežu se 12 svjetlosnih godina. Velika blizina Plejada uzrok je i velikom prividnom sjaju i dimenzijama. Ukupan sjaj Plejada iznosi +1,6 magnituda, a promjer gotovo 2 stupnja.

Starost Plejada je oko 100 milijuna godina.
Ukupan broj zvijezda u Ple...jadama je procijenjen na 500, a masa skupa na 800 sunčevih masa. Od zvijezda posebno se ističe 7 najsjajnijih, plavih divova. Golim okom u dobrim uvjetima moguće je vidjeti do 14 zvijezda u skupu. Među zvijezdama nalazi se i veliki broj smeđih patuljaka koji čine možda i 25% populacije Plejada, ali sudjeluju samo s 2% mase.Plejade se najbolje vide u zimsko doba kada se nalaze blizu zenita.Jedan su od rijetkih objekata dubokog svemira koji se daju lako promatrati golim okom. U prosječnim noćima može se vidjeti 8-9 zvijezda, a s tamnih lokacija, oni s izvrsnim vidom ih mogu uočiti i do 14. Plejade je najbolje promatrati dvogledom. U dobrom dvogledu na postolju, skup će izgledati kao grupa od tridesetak plavih bisera na crnoj podlozi neba. Promatrači s teleskopima mogu pokušati pronaći refleksijske maglice ali za njih će trebati dobre uvjete i posebno dobru prozirnost neba. Veliki teleskopi pokazat će tamnije članove skupa ali neće moći pokazati cijeli skup pa se gubi kontekst.
Sjajnije zvijezde u ovom prekrasnom otvorenom skupu nazivaju se :
Alcyone,Merope,Atlas,Electra,Maia,Pleione,Celaeno,Taygeta i Asterope.